NA IZLOŽBI UOČI NOĆI MUZEJA 2026.

Učenici  1. b. i 3. b. razreda u pratnji svojih profesorica Klare Kristić, Dragice Gustin Bakić i Marije Kovačić Kitin posjetili su 22. i 23. veljače 2026. izložbu Pomorskog muzeja  „Brodogradnja na dubrovački način – 500. obljetnica škara u Gružu“ koja je postavljena u Žitnici Rupe.

Izložbom se obilježava osnutak i višestoljetno djelovanje najvažnijega državnog brodogradilišta Dubrovačke Republike utemeljenog 1525. godine. Kroz izložbu su nas provele autorice izložbe Ana Kaznačić Skurić i Ljerka Dunatov. Autorice su nas upoznale s brodogradnjom koja je uz pomorstvo i trgovinu bila osnovna gospodarska grana Dubrovačke Republike. 

Najstarije brodogradilište je bilo u gradskoj luci koja je bila dobro utvrđena i osigurana. U njoj su se sve do kraja 15. stoljeća gradile Nave i ostale vrste dubrovačkih brodova. Brodovi su se gradili još i u Slanome, Stonu, Lopudu, Šipanu, Cavtatu, Zatonu, Brocama, Rijeci dubrovačkoj i Batahovini.

Najstarije brodogradilište koje se u dokumentima spominje sredinom 14. st. pod nazivom stari škar, nalazilo se u Gružu na Kantafigu (prostor zapadno od zgrade bivšeg željezničkog kolodvora). Zbog povećane brodogradnje 1525. godine, Vijeće umoljenih odlučuje o novoj lokaciji brodogradilišta, također u Gružu, na prostoru između dominikanskog samostana i renesansnog Gundulićevog ljetnikovca. Na mjestu današnjega gruškoga parka gradili su se, izvlačili i popravljali  brodovi. Jedini spomen na to brodogradilište čuva obližnja „Ulica od škara“. Brodogradilište je bilo privatno, ali privilegirano od države jer je država dala zemljište i imenovala admirala koji je nadgledao njegovu djelatnost. Brodograditelji su bili domaći ljudi, neovisni obrtnici koji su sklapali ugovore s brodovlasnicima. Dijelili su se na stolare i kalafate, one koji su brtvili. Zanat se učio 10 godina, a ispit se polagao pred četvoricom majstora. Nacrti izrade brodova nisu sačuvani, budući je Republika strogo zabranjivala zapisivanje, a sama Republika je izgradila crkvu sv. Nikole po kojemu je njihova bratovština dobila ime. 

Da bi zaštitila vlastiti obrt, Republika je zabranjivala i ograničavala svojim podanicima gradnju brodova u stranim brodogradilištima. Dubrovački brodovi su po kvaliteti izgradnje bili iza portugalskih koji su se u to doba držali najboljima u svijetu. Njihov „životni vijek“ bio je 40 godina dok su ostali imali trajnost do 20 godina. 

Na vrhuncu razvoja, trgovačka flota Dubrovačke Republike je po tonaži bila jednaka mletačkoj. Svaki brod je bio u vlasništvu više osoba, a njihova vrijednost dijelila se na 24 dijela – karata. Drži se da je između 1525. godine pa do potresa 1667. godine u Gružu porinuto oko 600 velikih i 300 manjih brodova i barki. Na izložbi su izloženi: modeli brodova,(Nava, Galijun, Karaka, Karakun, Bark, Brik, Brigantin), alati za brodogradnju, brodske karte, brodski topovi i oružje, zastave, zavjetne slike i zavjetne pločice, brodska apoteka i posuđe, molitvenici i matrikule. Najpoznatiji dubrovački brod bio je Karaka koju Shakespeare u djelima  Mletački trgovac i Ukroćena goropadnica naziva Argosy što je iskrivljeni naziv za Ragusu. Taj pojam je ušao u Britansku Enciklopediju. 

Za vrijeme propasti Dubrovačke Republike 1806. godine, Crnogorci su uz rusku podršku zapalili i opljačkali gruško brodogradilište koje se uspjelo obnoviti i djelovati i  poslije ukinuća Republike za francuske okupacije i austrijske uprave. Brodarska djelatnost gruškog brodogradilišta dosegnula je vrhunac 80.-ih godina 19. st, s Pomorskim društvom koje je izgradilo šest jedrenjaka. Najveći među njima bio jedrenjak Dvanaesti dubrovački izgrađen 1875.  koji je po veličini bio drugi brod u austrijskoj trgovačkoj mornarici. Dubrovačko pomorsko društvo se 1881. godine raspustilo i prodalo je brodove jer se nije moglo nositi s parobrodarskom konkurencijom. Spomenuti jedrenjak Dvanaesti dubrovački je posljednji prodan u New York. Tako je gruški škar postao dubrovačka luka i želježničko središte.

Tekst pripremila Marija Kovačić Kitin, knjižničarka